|
Opis bloga
to ćemo tek vidjeti Linkovi
Blog.hr tko sam?
hm ... jedna obična (možda ne sasvim) žena koja je naučila promatrati život kao kazališnu predstavu iz udobnog sjedišta.
gdje se nalazim?
možete me pokušati pronaći na credits
xxxx |
bez naslova
pažnja sretna, sretan, sretno, sretne, sretni sreća topla, topao, toplo, tople, topli toplina nježna, nježan, nježno, nježne, nježni nježnost iskrena, iskren, iskreno, iskrene, iskreni iskrenost ovdje, ondje tu, tamo svagdje sada, odmah danas, sutra, uvijek, zauvijek jučer zaboravljam želim opet biti ponovno rođena ista i drugačija nije poezija, nema ni nekog velikog smisla, nabacane riječi  Idu dani
Snijeg došao, napadao, lopatali smo, netko više, netko manje, grtalice poništavale naš trud, al' vrijeme čini svoje, pa se i on topi nemilice. Plašili nas malkoc novim naletom, al' čini se da neće biti strašno. Ove zime umjesto nogama, snijeg osjetih isključivo rukama. Al' nema veze, više sreće drugi puta. Val niskih temperatura došao k'o naručen za moje parkete. Radijatori se žarili i danju i noću, pa su još uvijek sve letvice u pravoj horizontali. Neka tako i ostane. Dočekasmo dan da i dedu otpreminmo u toplice. Nadam se da su dani nervoze, panike, nesanice i kalustofobije iza nas. Sad se namače u ljekovitoj vodi k'o Ivica. Rekao mu je unuk najdraži da je on pravi sportaš. Bolovao je od iste bolesti kao Slaven Bilić (operiralo mu kuk), a sad se liječi kao Ivica Kostelić. Pokušavam brojiti do 5 tisuća, ne bih li eventualno izračunala nalazim li se u toj brojci, ali još ne uspijevam. Nadam se da sam barem 5 tisuća i prva. Ma jesam. Moram biti. Razmišljam kao i tisuće drugih, meni sličnih. Eto. Ispričala sam. Čitam ove škrabotine na ekranu, a u glavi mi se svojevoljno vrti jingl Otvorenog radija => ČISTA POZITIVA!!!  Ma bit će opet. Jednom. Sigurna sam! Dođi veljačo što prije!!!!
Dosta mi je i veselja, i pjesme, i plesa, i putovanja, i bolnice, i strahova, i operacije i ovog šugavog zdravstvenog sustava, koji čovjeka operiranog pred deset dana, trenutno osuđenog na štake i tuđu pomoć, šalje četiri dana ranije kući, jer je gužva, a ne zato što je vrijeme da ide kući, a na rehabilitaciju mora čekati tri tjedna, umjesto da ga ravno iz bolnice pošalju u toplice, jer su prva tri tjedna najvažnija za uspješan oporavak! I dosta mi je više poplava u ovom stanu! Zašto svake dvije godine moram iz vlastite kupaonice čistiti tuđe smeće iz odvoda, prati natopljene parkete u hodniku i spavaćoj sobi i čekati da se nakon par dana počnu nadizati i stvarati brda i planine? Zašto ja u stvari uredno svaki mjesec platim ne mali iznos zajedničke pričuve? Z L A T N I H 50
6. siječnja 2012. godine slavimo 50 godina zajedničkog života, 50 godina ljubavi, 50 godina vjernosti i 50 godina poštovanja! Sretni što smo se pronašli, prepoznali, zavoljeli i što skupa trajemo ovoliko dugo, voljeli bismo našu sreću podijeliti s Vama! Pozivamo Vas na prigodno obiteljsko druženje, koje će se održati u ...... sa početkom u 14:00 sati! Dođite i veselite se s nama! bakica i dedo A ovako smo se veselili:         Riječima još ne mogu opisati kako je bilo i što osjećam, pa nek' stoje samo sličice. Sretno nam bilo!
  Pregršt zdravlja i sreće, obilje ljubavi i zadovoljstva i mnoštvo poslovnog i osobnog uspjeha nek' vas prate u godini u koju zakoračismo! SRETNA NOVA GODINA ! ! ! Sretan Božić!
 Jesen u Lici
  Zlatom posuta.  Bistrom vodom okupana.   Bisernom čipkom okićena.  Starinom prebogata.   Grli dobrodošlicom.  I dočekuje osmijehom.   A prijateljice uživaju.  Dilema, ma šta dilema, muka prava!
  Što im znače tih 48 sati!?! Ne znam jel' se ne prat' il' se ne špricat' i lickat' dva dana!?! Il' ni jedno!?! Muči me to još od jutros. Jesam li mirna do utorka ujutro? I s kojim dijelom osobne higijene? I u koju ovo kategoriju ugurat? Zdravlje? Znanost? S puta prema jugu - i ove godine
Taman stigoh oprati robicu nakon povratka sa sjevernog juga (čitaj Kvarnera i mojeg mora), brže bolje potrpati je natrag u kofer i put pod noge (čitaj kotače autobusa). Dan prvi: veličanstveni Grad!     Dan drugi i druga država, Crna Gora. Prva postaja Herceg Novi   Mali grad velike gužve,bljakastih WC-a (to je u stvari obilježje skoro svih crnogorskih mjesta koje sam obišla) i usporenih konobara. Sjedosmo na terasu jednog kafića i najmanje deset minuta nikoga ni blizu, čak ni kad smo ustali i krenuli u potragu za terasom na kojoj konobari postoje i poslužuju. Slijedeća postaja u veličanstvenom Bokokotorskom zaljevu bijaše nam bijeli grad Perast  i čudesna zavjetna crkvica Gospe od Škrpjela na istoimenom umjetno podignutom otočiću.  Put nas je dalje odnio do Kotora, grada joji se nalazi na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine,   a nakon toga do Bečića, hotelske sobe, velike tuš kabine i čistog WC-a. Dan treći - Virpazar i Skadarsko jezero   pa crnogorska prijestolnica, ali ne i glavni grad, Cetinje   i na kraju strmi, strmi Lovćen i veličanstveni Njegošev mauzolej  Dan četvrti - povratak u domovinu, ali na kratko, tek da se provozamo lađama po bogatoj, zelenoj Neretvi kod Metkovića   pa onda opet put pod noge, do nove države, do novog grada. Mostar   Na kraju dana svratismo još onako usput i do Banja Luke na banjalučki ćevap, al' sličica nema, savladao me umor, a i noć bijaše mrkla. I eto. Četiri dana, tri države, hrpa mjesta i gradova. Vrućine poprilične, gužve isto tako, naporno skroz, ali društvo odlično, utisci prekrasni, doživljaji i uspomene neprocjenjive. I opet bih tako. Nadam se da i hoću. Evo ga, pet plus 4!!!!
Nema me samo mjesec dana, a ovdje se sve izokrenulo! Najprvo sam mislila da sam krivo kliknula, da sam osvanula blog te pita gdje! Pa kad sam protrljala ove moje slabovidne očice da izbristrim vid, obnevidjeh skoro skroz, jer sam zamrljala očalice. Pa kad sam obrisala iste, mislim očalice i napokon progledala i shvatila da sam na pravom, ali skroz nepoznatom mjestu, pronaći prozorčić za prijavu u blog editor pretvorilo se skoro u mission impossible. Ondak sam u panici zaboravila korisničko ime. I ne bi se sjetila ni za šta. Pa sam se onda dosjetila u čemu je problem. Pet sam godinica korisničko ime pisala na lijevoj strani ekrana, a sad me traži na desnoj. I ne ide, pa ne ide! Pa sam se onda pravila da je sve po starom, onako kako sam naučila, kliknula lijepo mišem lijevo gore i skroz me prosvijetlilo. Sjetih se! A onda mi kroz glavu prošlo: a blože moj dragi, kako li je unutra (mislim u blog editoru), kad je vani sve novo i drugačije!?! Hoću li uopće znati napisati post?!? Al' hvala ti blože, izgleda da je ovdje unutra sve po starom. Bar za sada tako izgleda. Enivej, tak je kak je, rekao je patak kad je pao u bunar i nastavio plivati. A ja plivam ovdje već punih pet godinica i četiri dana! I sve ne mogu vjerovati da je prošlo tako mnogo vremena! U početku snažnim i brzim zamasima žustrog kratkoprugaša (ni u ludilu nisam mogla pomisliti da ću se ovdje zadržati toliko), a u zadnje vrijeme odmjerenim i usporenim zamasima maratonca. Ali, još uvijek sam tu! Još uvijek se osjećam blogericom! Vrijednost ovog virtualnog života još uvijek mi je i te kako važna. Objašnjavati taj osjećaj blogerima znam da nije potrebno, a nekome izvana ni ne pokušavam, jer oni rijetki neblogeri, koji znaju da živim i ovdje, vidim da ne razumiju baš skroz, pa se ne trudim više. Ali ne kanim stati sa blogom! Kojim tempom i kako dugo, samo nebo zna. Al' još sam tu i još me ima! I zato, sretan ti 5. rođendan moj blože!  |
